Nekada u Jugoslaviji smatrali su da se tada srpsko-hrvatski jezik najčistije govori u ovom dijelu Hercegovine. Posebno na području Trebinja. Isticali su to poznati stručnjaci-lingvisti.

jezik-i-govor

Krajem pedesetih godina, u društvu Čeda Kapora u Trebinju je boravio jedan od najvećih lingvista u to vrijeme, profesor dr Aleksandar Belić iz Beograda. Održao je predavanje o jeziku. Izlažući na jednostavan ali stručan način o govoru ovih naroda, Belić je nama koji smo ga s pažnjom slušali, u jednom trenutku posebno naglasio:

„Vi Trebinjci vjerovatno i ne znate koliko pravilno govorite. Takodje, i vaši bliži susjedi iz ovog dijela Hercegovine!“

Te profesorove riječi veoma su godile nama tadašnjim studentima.

Tih godina, a posebno ranije, dosta je u našem svakodnevnom govoru bilo „lokalizama“. Riječi i rečenica koje su se izgovarale samo u ovom kraju. Ti naši govori „biseri“ bili su više sporadični, posebno u kućnom žargonu, kafani, na pijaci… Izgovarali su ih neki naši stariji sugrađani u ljutnji ili pretjeranom veselju. Najčešće u euforiji. Kod onih kojima su bili upućeni ili su ih samo čuli, često su izazivali smijeh ili nedoumicu. Bili su kao neki relikt u neslužbenom govoru. Tih, vjerujem, samo naših izraza i riječi s vremenom je sve manje, posebno u dijalogu mladih.

Bila bi šteta da odu u zaborav. Da se ne sazna šta se sve izgovaralo u prošlom vijeku, a ne tako često i sada.

Kada bih kao odrastao mladić došao kući u „sitne sate“ (pred zoru), moja, uvijek brižna majka, dočekala bi me riječima:

„Na zlo ti svanulo, gdje si svu noć?“

Nije mi bilo do priče i pravdanja. Brzo bih se našao u krevetu. Majka je još neko vrijeme budna. Ne može da se smiri i spava. Sutradan se pravdam za izostanak. Ona sve prašta.

Komšija Dragan T. iz Krša, gore bi od mene prolazio kada bi učinio nešto loše. Njegova majka iscrpljena teškim radom i brigama, gotovo bi prosiktala:

„Šta uradi, zmija te šinula!“ Nekada bi mu znala reći i:

„Crko da Bog da“, ili „Nalet te sinko bilo kada si takav!“

I pored tih pogrda izgovorenih u ljutnji, obožavala je sina. Kada je Dragan napustio zemlju (emigrirao), danima je tugovala.

Pričalo se da Ćanka H. iz Bregova, kada bi joj kćerka Gara, rasna crnka, kazala da je pala na nekom ispitu, prekori riječima:

„Jadi te ne ubili. Da Bog da pala u sinje more!“ Te riječi su, izgleda, Gari bile teže, nego sva muka oko ponovnog spremanja ispita.

Otac učenika Ivana, Zvonko R., službenik u Komunalnom, nekako je podnosio razne nestašluke sina. Ali kada bi Ivan u školi dobio nekoliko slabih ocjena, oštro bi mu zaprijetio:

„Puška te ubila, što ne učiš?! Ne dolazi mi više na oči ako ocjene ne popraviš!“

Kada je naš drug Ilija Radan na igralištu Junaka kod sadašnjeg Spomenika palim borcima u parku, rasjekao koljeno u igri „krpenjačom“, ukućani bi ga dočekali riječima:

„Đavo ti sreću odnio! Jednom će ti ta prokleta lopta doći glave!“

Na rasječeno koljeno su mu stavljali škije i ćate da bi krv zaustavili. Tako su nam liječili posjekotine i druge ozljede. Kada se koljeno zaliječilo, majka bi Iliji kazala:

„Ne trči više za tom loptom, da Bog da u zemlju propala!“

Jedna žena iz Starog grada, nije voljela djevojku sa kojom joj se sin zabavljao. Uz kafu, u komšiluku bi govorila:

„Gdje su mu bile oči, vrane mu ih iskopale!“ Ponekad bi majka sinu znala reći:

„Dijete, grom te ubio kad si takav“ ili češće: „Odnijela te mutna Trebišnjica, da te moje oči više ne gledaju!“

Sve te riječi i kletve izgovorene su u ljutnji od strane roditelja. Nisu željeli da se one ostvare. Bile su kao neka preventiva da obuzdaju previše temperamentnu djecu. Da se normalno ponašaju i bolje uče.

U vezi sa svim ovim nikada nisam zaboravio jednu rusku skasku-bajku, gdje je na najdublji način izražena ljubav majke prema svom djetetu. Čuli smo je u našoj Gimnaziji, na času ruskog jezika. Sigurno zapamtili svi u razredu.

Da bi se uvjerila koliko je muž voli, žena mu naredi da iz grudi izvadi majci srce i da joj ga donese. Ne čekajući, slijepo zaljubljeni muž, ode i majci izvadi srce. Trčeći sa srcem na dlanu, spotače se o korijen stabla neke veće biljke. Srce pade sa dlana i otkotrlja se niz stranu. Nevjerni sin tada ču kako ono (srce) brižno upita:

„Sine, jesi li se povrijedio?“

U Bilećkoj ulici žena limara Jova, Mara, uvijek neuredna i narogušena, zbog teškog života sa alkoholičarem, kada joj muža pijanog dovedu kući, sa praga prosikta:

„Pijanduro, zemlja ti kosti izmetala!“

Ovo „izmetala“ tada baš nisam dobro razumio, ali sam znao da zbog pijančenja, Mara mužu želi sve najgore. Jovo je ubrzo umro, a malo kasnije i njegova žena. Odavno su se bez alkohola i kletvi smirili pod zemljom!

Vlado besposličar iz Polica, trošio je pare na kocku, alkohol i duvan. Kada mu novca nestane, tražio bi od oca Jova, željezničara. Ovaj mu je redovno davao. Jednom iznerviran, dajući „stotku“ Vladu, otac mu dobaci:

„Uzmi sine, dok je babo živ biće kenjca!“

I u našim kafanama mogli su se čuti ti, dosta neobični izrazi. Bilo je gostiju koji su se uveliko hvalili u vezi sa ljubavnim avanturama. Da bi to potvrdili u društvu, znali bi reći:

„Oči mi ispale ako sve ovo što sam vam ispričao nije istina!“ Pokazivao je na svoje oči da bi ispričano potvrdio. Znalo se da je pola priče izmislio!

Često bi se hljeb i so koristili da bi neko u društvu potvrdio ono što govori. Poslije utakmice Leotara u Policama jedan vatreni navijač kluba bi kazao:

„Hljeba mi i soli, Zrilić je postigao regularan gol. Sudija ga je poništio, zemlja ga hajrovala!“

Kada bi nekoga u kafani trebalo omalovažiti zbog dosadne priče, kolega iz društva bi mu dobacio:

„Prdile zrele, opadale zelene!“

A poznati šeret, Trebinjac Šefko K., pri piću u kafani znao bi onome ko bi ga provocirao dobaciti:

„Poljubi me tamo gdje kože nije doteklo!“ Uz te riječi, rukom bi pokazivao na zadnjicu.

Bilo je slučajeva kada je nekoga trebalo otjerati iz društva. Dojadio bi sagovornicima, pa bi mu kazali:

„Ne tranjesaj, prdi nam guzica za tvoje priče!“

Dosta golicave i pomalo neugodne riječi, čini se, jače su djelovale na onoga kome su upućene, nego da su ga išamarali!

Slušao sam u kafani Lira, koju je u Starom gradu držao Ivica Golemac, kako se mašinovođa Pero tuži što je u neznanju nešto uradio, a niko ga, u vezi sa tim, u društvu ne sluša i ne razumije. Kada su jednom njegovom kompanjonu za šankom te jadikovke dosadile, ovaj mu doviknu:

„Puca kenjcu više repa za tvoje probleme!“

Bilo je u našim kafanama slučajeva da za vrijeme igranja domina neko jako kihne. Nekog igrača za stolom u Rogu to poremeti. Tada se čuje:

„Crko, da vrijediš vola!“

Znao sam jednog vršnjaka kome što se tiče zdravlja nije baš ništa falilo. Često bi se tužio da ga boli glava, probada u prsima, osjeća bolove u koljenima. Jednom za šankom je rekao da ima čir u stomaku. Da bi zbog njega mogao nastradati. Neko od gostiju, znajući da je hipohondar, očito da ga umiri, dobaci:

„Pala muva na međeda!“

Kada bih ponekad na ulici sreo bivšeg službenika iz Socijalnog, odavno u penziji, Duška B., koji se kretao uz pomoć štapa, upitao bih ga za zdravlje. Zaustavio bi se da mi odgovori:

„Dobro sam gore, ali su me noge izdale. Ne mogu sa njima đavolju stopu!“

Često se sjetim jedne moje nezgode sa kolima na putu za Dubrovnik. U blizini Duži naletio sam sa „stojadinom“ na jedan veći kamen na asfaltu. Oštetio auspuh. Kada sam se zaustavio, iz obližnjeg sela Biograd naišao je jedan čiča sa velikim brkovima. Stao više mene koji sam ležao ispod kola i reče:

„E, vuk te pojeo jesi baksuz!“

A kada sam pokušao da krenem i nisam mogao, odlazeći sa ceste čiča mi dobaci:

„Tuta festa, nikud s mjesta!“

Eto, tako u nedogled sa tim našim (trebinjskim) izrazima i izrekama. Nekako mi žao što ih je u razgovoru sve manje, iako odudaraju od tvrdnje da mi Trebinjci govorimo najčistije.

„Đavo me odnio, ako nije baš tako!“.

Ljubiša Andjelić

Tekst preuzet sa:  LEUTAR.NET
Advertisements