Koja je zemlja poput Hercegovine tako posna, škrta i siromašna, a koja opet tako plodna i blagorodna!?
Na čitavoj zemaljskoj kugli nema čudnije zemlje od Hercegovine. Pogrešno je i predrasudno svako jednostrano i kruto odredjenje ove zemlje, jer šta god se o njoj doslovno i izravno reklo samo je djelić istine i samo jedan od njezinih bezbrojnih pojavnih izraza.
Zato je postupak takozvanog ”prenesenog znanja” jedini pravi način govorenja o Hercegovini i zato su nam pri njezinom opisivanju prijeko potrebne sve poznate stilske figure, od metafore i alegorije do kontrasta i hiperbole. Budući da riječ ČUDO, obimom i znanjem, obuhvata sve te stilske i metodološke akrobacije, te smo je i upotrijebili za njen najpotpuniji opis.
Koja je to zemlja tvrdja i odbojnija od Hercegovine!? A koja opet ima tako meko srce i zavodljivu privlačnost!? Koja je zemlja toliko nesretna i nevoljna, a koja opet tako ponosna i samodopadljiva!? Koju zemlju sunce tako nemilosrdno i ustrajno prži, a u kojoj opet ledeni vjetrovi tako olujno duvaju!? Koja je zemlja tako suva i žedna, a koju, s druge strane, navodnjena i bujice toliko rastaču!? Koja je zemlja poput Hercegovine tako posna, škrta i siromašna, a koja opet tako plodna i blagorodna!?
Ovu osobitu zemlju nikada drugi nisu uspijevali razumjeti. Ona je bila razumljiva, te stoga i draga i nezamjenjiva, samo onima koje je radjala i odgajala. Isto tako, nikada je drugi nisu naseljavali, nego je ona druge naseljavala.
(”Čitav svijet naseli, a sebe ne raseli” – govorilo se još od davnina), niti su je drugi hranili. Ona je hranila druge, i materijalno i duhovno. Obilje sunca i ono malo dragocjene vode, škrta ali blagorodna zemlja i vrijedne ruke stvarali su dovoljno hrane, a ako je nekad nečega i manjkalo, namireno je onim čega je bilo napretek.
Ili su ljudi iz različitih dijelova Hercegovine vršili razmjenu onoga što im je pretjecalo za ono čega im je nedostajalo. Sir i meso iz Bileće, Gacka i Nevesinja razmjenjivani su za povrće i voće iz Čapljine, Stolca i Mostara; duvan i vino iz ravničarshih krajeva mijenjani su za vunu i drvo iz ”gornjih” krajeva; riba iz Neretve se trampila za salo divlje mačke sa Hrguda itd.
Svakom ozbiljnom domaćinu bili su poznati putevi i pravila tog trgovačkog začaranog kruga. Ljudima se vjerovalo na riječ, pa ako bi neko prodavao konja, a mušterija u tom trenutku oskudijevala parama, nije se pravio problem; da’će kad bude imao, važno je da se ljudi medjusobno razumiju i ispomažu, a jedan konj manje ili više nije bio greda. Ali se ne pamti da je neko nekome ostao dužan i da je neko pogazio zadatu riječ.
Ovo je oduvijek bila oaza razvijenog društvenog života, kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije. Osobitost hercegovačkog mentaliteta, kojeg obilježavaju otvorenost i pronicljivost duha, privrženost starim uzorima , dobrodušni humor, ali i škrtost osjećanja i proračunatost postupanja, ponajprije dolazi od raznolikosti životnih iskušenja, vezanosti uz zemlju i isprepletenost puteva ljudskih sudbina.
Za razliku od ravničarskog, dubokog i plodnog zemljišta, hercegovačko je zemljište rastresito, porozno i pretežno krševito i odlikuje se siromaštvom humusa. Ali se to siromaštvo nadoknađuje blagotvornim obiljem sunca, pod čijom toplotom čak i iz kamena klija život.
Dakako, ako ima dovoljno vode da taj život održava. A ovdje vode nikad nema dovoljno; šuplje zemljište i žarko sunce upijaju svaku dragocjenu kap, pa kad bi i svakog dana padala kiša, opet bi je bilo malo. Hercegovci, medjutim, manjak vode nadoknadjuju viškom privrženosti, pažnje i ljubavi prema svojoj zemlji hraniteljici.
“I tako, po načelu: nikad dva dobra sastaviti, oni se varakaju i sa zemljom i sa nebom. A najviše sa samima sobom…”
TREBINJE INFO 