Đe se gonjaju papiri, razbijaju pare,
Đe se spava k’o zaklan dok u kući televizija gori,
Đe se noge čuju, a promaja ubija,
Đe se jaja tuku, dje se auto goni,
Đe se ćer zove sine..
Đe crkneš od smijeha, a ostaneš živ,
Đe kad padneš pitaju te jesi li se ubio,
Đe se sastojci mjere od oka i ofrlje.
Đe se odvrće muzika, dje se hoda po doktorima..
Đe ne smiješ gutat žvaku jer će ti se zalijepit crijeva,
Đe u školu moraš ići da ne bi kopao kanale,
Đe nema otvori usta nego zini,
Đe upotrebljavaš riječ bolan u svakoj rečenici, a ne znaš šta znači,
Đe se vrijeme dijeli na prije rata i poslije rata.
Đe se kaže „đe si“ a čovjek stoji ispred tebe,
Đe se kaže „aha, jesi malo sjutra“, kad nekom ne vjeruješ,
Đe kad vidiš ćuka, prvo pitanje je „oće l’ ujst?“
Đe kad ti neko daje savjet, odgovor je „k’o te šta pita?”.
Đe ako sjediš blizu televizora ‘oćoraviš’, dje ti je daljinski umotan u najlon ili je zalijepljen selotejpom,
dje kad padneš mater te istuče jer si sam pao…
Đe se hoda po doktorima,
Đe se drva beru
Đe se troše lijekovi,
Đe se kod zubara udaraju zubi…
To je moja HERCEGOVINA!
TREBINJE INFO 