Dje se gonjaju papiri, razbijaju pare,
dje se spava k’o zaklan dok u kući televizija gori,
dje se noge čuju, a promaja ubija,
dje se jaja tuku, dje se auto goni,
dje se ćer zove sine..

Dje crkneš od smijeha, a ostaneš živ,
dje kad padneš pitaju te jesi li se ubio,
dje se sastojci mjere od oka i ofrlje.
Dje se odvrće muzika, dje se hoda po doktorima..
Dje ne smiješ gutat žvaku jer će ti se zalijepit crijeva,
dje u školu moraš ići da ne bi kopao kanale,
dje nema otvori usta nego zini,
dje upotrebljavaš riječ bolan u svakoj rečenici, a ne znaš šta znači,
dje se vrijeme dijeli na prije rata i poslije rata.

Dje se kaže „đe si“ a čovjek stoji ispred tebe,
dje se kaže „aha, jesi malo sjutra“, kad nekom ne vjeruješ,
dje kad vidiš ćuka, prvo pitanje je „oće l’ ujst?“
dje kad ti neko daje savjet, odgovor je „k’o te šta pita?”.

Dje ako sjediš blizu televizora ‘oćoraviš’, dje ti je daljinski umotan u najlon ili je zalijepljen selotejpom,
dje kad padneš mater te istuče jer si sam pao…

Đe se hoda po doktorima,
Đe se drva beru
Đe se troše lijekovi,
Đe se kod zubara udaraju zubi…

To je moja HERCEGOVINA!

trebinjeinfo trebinje info hercegovina

trebinjeinfo trebinje info hercegovina