Povodom 95. godišnjice smrti pjesnika Alekse Šantića na njegovom grobu na groblju Bjelušine u Mostaru danas je služen pomen i položeno cvijeće, saopšteno je iz SPKD “Prosvjeta“ Gradski odbor Mostar.
Aleksa Šantić, autor antologijskih pjesama „Ostajte ovdje“, „Emina“, „Veče na školju“, „Ne vjeruj“, Pretprazničko veče“ umro je od tuberkulozev2. februara 1924. godine u Mostaru.
Kada je preminuo sa munara mostarskih džamija oglasili su se mujezini, a sa katoličkih i pravoslavnih crkava zvona.
Nošen rukama građana u povorci koja je prošla svim mostarskim mahalama, sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine. Na sahrani je bio cijeli Mostar, te brojne delegacije iz svih dijelova Hercegovine.
Šantić je rođen 27. maja 1868. u Mostaru, gdje je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog „Adža“. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i LJubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.
U gradu je zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posljedica „ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.
Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Početkom 1887. godine postao je saradnik „Goluba“, zatim časopisa „Bosanska vila“, te „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine“. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo „Gusle“, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora „Prosvjete“. Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista „Zora“, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.
U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao „istaknutog srpskog nacionalistu“.
Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.
Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta /“Moja otadžbina“/, a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet /“Ostajte ovdje“, „Hljeb“/. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda /“Mi znamo sudbu“/.
LJubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana…, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima. Takva je pjesma „Emina“, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.
TREBINJE INFO 