Naš mir je naša stvar i od sebe moramo početi. Od sebe, svojih uzora, ličnih istina, misli, riječi, djela, navika, karaktera i mentaliteta.

Pomirenje je dugotrajno.

Dugotrajno, teško, naporno, izazovno, možda čak i kontinuirano, odnosno nikad – završavajuće… I ako to iko zna – znaju narodi na Balkanu. Ili narod, zavisi kako gledate na stvari.

Međutim, naši ljudi su praktična bića – praktična u smislu da, često i obilato, koriste sve što im može ići u prednost. Konkretno, govorim o automobilskim registracijama DU (Dubrovnik) i HN (Herceg Novi) koje sam – u nemalom broju – primijetio dok sam nedavno boravio u Trebinju.

Osvajački pohodi na Balkan

Znate li zašto su takve registracije, u sve većem broju, prisutne u tom hercegovačkom gradu? Zato što su, na ulazu u grad, otvoreni ogroman tržni centar Bingo i pumpa Nešković. Gorivo i hrana, odjeća i obuća, domaće vino i sirevi… Sve je to znatno jeftinije u Trebinju nego u dva spomenuta grada u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Slično je i u Bijeljini, Posavini i uopšte u ostalim pograničnim mjestima. Nedavno sam, čak, na radiju slušao kako mladenci iz Hrvatske masovno organizuju svadbe u Gradiški. Jeftinije, odlična usluga, a problema, naravno, nema. Ko bi odbio novac?

No.

Nisam ksenofob, da se razumijemo.

Ali nisam ni od onih koji će, kao što se to često čini, na sva zvona hvaliti razne vojske i (potonja) carstva koja su, u proteklim vijekovima, protutnjala prostorom koji su naši preci naselili u VI i VII vijeku.

Zašto ovo spominjem?

Zato jer smo, nažalost, i kao pojedinci i kao društvo, zaboravili prepoznavati uzroke svih pojava sa kojima se danas susrećemo. Za mnoge od njih sjeme je posijano davno. Čak toliko davno da je bilo kakvo sjećanje na te pojave iščezlo, nestalo, rastopilo se. No, sjeme klija, raste i daje plodove, koje svi mi, htjeli i li ne htjeli, danas jedemo. Nisam ljubitelj, niti mogu glorifikovati osvajačke pohode na Balkan iz nekoliko razloga; osim što nam, dugoročno, nisu donijeli skoro ništa dobro – OK, tu su škole, putevi i zgrade – uspjeli su, suptilno, uticati i na globalni karakter našeg, slovenskog naroda. Taj globalni karakter poznat je i kao mentalitet. Mentalitet se, naravno, mijenja u skladu sa ukupnim mišljenjem, riječima, djelima, navikama i karakterom određene populacije na određenom području. Da bi to zaključio, čovjek ne mora biti naučnik. Govorim o mentalitetu koji je, čast izuzecima, stvaran u skoro svim krajevima koje naseljavaju južni Sloveni, a koji je – zvučaće teško, ali je, po meni istinito – vrlo često podanički, snishodljiv i, kao takav, uticao je na produbljivanje emocionalne nezrelosti kojoj smo postali skloni. Ta nezrelost direktno ima veze sa uvodom u ovaj tekst.

Očevi i djedovi prvi i jedini primjer

Rekao sam da je taj mentalitet stvaran (kreiran), što znači da je vještački nametan od svih kolonijalnih upravnika, predstavnika, vojski i ostalih koji su upravljali našim domovinama, djedovinama i otadžbinama. I to je, da se razumijemo, potpuno legitimno. Strana uprava nije na tuđoj teritoriji da bi donijela blagostanje domicilnom stanovništvu, nego svom, u svojoj domovini, u svojoj zemlji. Nažalost, izvukli smo deblji kraj u istorijskim raspetljavanjima, koje su, nažalost, svoju punu kulminaciju imale u dva svjetska, balkanskim, a potom i u zadnjem ratu na teritoriji bivše Jugoslavije. Kada se stvore određena prihvatljiva i poželjna mišljenja u nekom društvu – pogotovo u osjećajno nezrelom kao što je naše – vrlo je teško spriječiti da takva mišljenja ne zahvate i u zamku uhvate sve buduće generacije.

Vrlo je mali broj onih kojima očevi i djedovi nisu uzor. Vrlo je veliki broj onih kojima su očevi i djedovi prvi i jedini primjer. Takav mehanizam prosto i naprosto sije pravolinijski i bez „filtera“ uvriježena mišljenja, stare mržnje, razmirice i predrasude. Predrasude kakve su, kod nas, iste kao u XIII vijeku: “Žive bez vlasti, u međusobnoj mržnji, i ne poznaju reda“, kazuje za njih Strategikon. “Sloveni su neustrašivi i ratoborni”, piše Ibrahim Ibn Jakub, “i kad međusobno ne bi bili nesložni radi mnogostrukog razgranjivanja njihovih plemena i rascepkanosti njihovih brastava, ne bi se nijedan narod na zemlji mogao s njima meriti po snazi” (V. Ćorović, Istorija srpskog naroda, 1941.)

Mislim,takođe, da smo, sa druge strane, vrlo prilagodljivi. Otud, upravo, dolazi i pojava koju sam na samom početku teksta opisao – da nam, apsolutno, nije bitno šta se desilo na makro planu, sve dok naš mikro plan funkcioniše, dok je koristan i dok se usta naše djece mogu nahraniti jeftinije. Naravno, nisam protiv toga. Čovjek – pogotovo naš – je kompleksno biće, lične istine su vrlo često u koliziji sa opštim, kolektivnim istinama i dogmama, te pogledima na prošlost i budućnost. Objektivan posmatrač (čitaj: stranac) mogao bi nas lako proglasiti nedosljednim, čak i licemjernim. Ali ne bi bio u pravu. Prosječan Sloven zna da danas moramo živjeti, jer to famozno „bolje sutra“, koje nam obećavaju vijekovima, može doći za 10, 100 ili 1000 godina. A možda i nikad. I kako bi, onda, uopšte mogli živjeti i opstati, da nemamo taj čudnovati mehanizam koji nam omogućava da se u podne mrzimo, naveče podnosimo, a ujutru volimo?

Sve njih, sve ljude iz dalekih zemalja koji nam dolaze sa osmijesima, sa dobrim željama, sa džakovima punim dukata, sa obećanjima koja, ponekad, olako daju, sa insistiranjima da se, što prije, moramo pomiriti, sa naredbama da živimo ovako ili onako, sa htijenjem da postanemo kao oni, sa opaskama da naša kultura mora da se uklopi u neku drugu kulturu, da se asimilira, sa mehanizmima koji će nam omogućiti „napredak“ – šta god to bilo – sve te ljude, naime, nije i ne treba biti briga za naš mir.

Naš mir je naša stvar i od sebe moramo početi. Od sebe, svojih svjetonazora, uzora, ličnih istina, misli, riječi, djela, navika, karaktera i mentaliteta.

Jer pomirenje nije proces od par godina, to je sveživotni, kontinuirani i transgeneracijski evolutivni skok, koji ćemo, kad-tad, morati napraviti i to baš zbog onih u koje se kunemo, a koje, sve dublje i nesvjesno, guramo u ponore prošlih nerazumijevanja – zbog naše rođene djece i nerođenih potomaka.

Za sve to potrebno je da budemo iskreni i, onako kako samo mi to znamo, uz čašicu ljute, dugu kafu ili šolju vrućeg čaja od čubre ili kunice, da jedni drugima, konačno, kažemo šta nam to, konkretno, smeta i šta je to što nas vrti u krug već stotinama godina.

Zaista, šta je to što nas sprečava da konačno postanemo ono što nam je Ibrahim Ibn Jakub, nesvjesno, predodredio?

Možda inat, možda nezrelost, možda nespremnost, a možda i niska cijena za koju se prodajemo idealima koji nisu naši.

Izvor: Al Jazeera /  Piše: Stefan Pejović

Advertisements