Izgradnja hidroenergetskog sistema na Trebišnjici, uz izazov da se kreće u poduhvat kakav još niko u krasu nije pokušao, tadašnje neimare suočila je i sa svojevrsnim „asuanskim problemom u malom“, zaoštrenim u dilemi – kako pomiriti interes progresa sa potrebom čuvanja kulturnoistorijskog nasljeđa, u okolnostima kada jedno drugo nepomirljivo isključuje.
U trebinjskom slučaju pitanje se prije svega odnosilo na sudbinu Arslanagića mosta i manastira Dobrićevo, ali i drugih kulturnoistorijskih spomenika prvorazrednog značaja – od praistorijskih tumula, ostataka rimskog naselja u Paniku, srednjevjekovnih nekropola do sakralnih objekata različite starosti, koji bi izgradnjom sistema nepovratno nestali ispod vode novoformiranih akumulacija Bilećkog i Goričkog jezera.
Dobrano naviknuti na nove lokacije Arslanagića mosta ili manastira Dobrićevo – kao da su baš tu prije mnogo vijekova i nikli naporima drevnih neimara – našim generacija izmiče iz svijesti da je pred nekim drugim, modernim graditeljima, inžinjerima i konzervatorima, prije pola vijeka, stajao poduhvat spasavanja vrijedan divenja, koji je u to vrijeme i na svoj način, kao i samo hidrotehničko „kroćenje“ kraške ponornice, bio postignuće evropskog ranga.
Kroz fotografije i priloge učesnika u poduhvatu na to podsjeća i publikacija izdata povodom prenošenja Arslanagića mosta (izdavač: HET, Trebinje, 1972).
Još 1959. godine, sa pripremnim radovima na izgradnji hidroenergetskog sistema, komisija Zavoda za zaštitu spomenika BiH, sastavljena od stručnjaka iz cijele bivše Jugoslavije, predložila je prenos ovih spomenika na drugu lokaciju, a njihove stavove u cjelini je prihvatila i komisija novoformiranog preduzeća HE u Trebinjšici u izgradnji.
Predložiti ovakvo rješenje bilo je mnogo lakše nego sprovosti ga u djelo, tim prije što je bilo riječ o izuzetno složenom i delikatnom poduhvatu, sa kakvim se konzervatorsko-restauratorska struka u tadašnjoj Jugoslaviji susrela samo u jednom prethodnom slučaju – izmiještanja crkve Svete Sofije u Ohridu.
Ako je manastir Dobrićevo imao sreće da relativno brzo stekne naklonost i mobiliše zajednicu – sa Arslanagića mostom nije išlo tako glatko. Štaviše, već 1965. izgledalo je da je bitka izgubljena, kada je most potopljen u probnom punjenju akumulacije Gorica, a da konačno rješenje, uprkos sve glasnijim reakcijama kulturne javnosti, nije bilo ni na pomolu…
Ćuprija jedinstvene ljepote
Iz današnje perspektive teško se osloboditi utiska da je stara kamena ćuprija u Arslanagića Mostu postala predmet ozbiljnijih opservacija staratelja o našem kulturnoistorijskom blagu – tek kada su nas namjere graditelja hidrosistema u slivu Trebišnjice suočile sa izvjesnošću da ćemo je nepovratno izgubiti.
Sudionici tog vremena u već pomenutoj publikaciji isticali su da je riječ o arhitektonski jedinstvenoj ćupriji, koja spada u red najljepših primjera mostogradnje iz vremena otomanske uprave, te da njena kulturnoistorijska vrijednost premašuje i jugoslovenske okvire.
I „plemenito“ porijeklo mosta, vezano za ime čuvenog otomanskog neimara, išlo je u prilog onih koji su dizali glas za njegovo spasavanje. Putopisna svjedočanstava i dokumenata dubovačkog arhiva kazuju da je most zadužbina Mehmed paše Sokolovića, da je sagrađen 1573/4, te da je pored mosta, kako isti izvori pominju, veliki vezir podigao i karavan-saraj kao spomen na svog rano preminulog sina, namjesnika u ovoj oblasti.
Još narodno predanje pamti da je sadašnje ime dobio kasnije, po nekom Arslan-agi, koji je po padu Novog i dolasku u Trebinje od sultana dobio dozvolu da se on i njegovi nasljednici o mostu staraju i ubiru mostarinu. (Teza o kojoj smo ranije pisali – da je Sokolovićev most u Trebinju ubrzo voda odnijela i da je neimar Arslanagića mosta ustvari neki beg Kusturica – nije opšteprihvaćena.)
U našoj zemlji malo je mostova koji se, ljepotom linija i maštovitošću oblika, mogao s njim uporediti. Višegradska ćuprija na Drini je mnogo veća i za ekonomsku istoriju znatno značajnija, čuveni most na Neretvi u Mostaru vidno je smjeliji u konstrukciji i kao duga vitak, ali je trebinjski skladniji, bogatiji po oblicima, slikovitiji. U istoriji našeg graditeljstva on ima vrlo ugledno mjesto, a poseban značaj u balkanskoj arhitekturi 16. vijeka. (dr V. Đurić)
Starina nije bila i jedina vrijednost ove građevine. Izbrušen u pojedinostima, skladan u cjelini omjera i odnosa punih ploha i otvora, razigranošću otvora – manjih i većih, te raznoliko raspoređenih i nepodređenih ritmu jednolične simetrije – most je i svojom umjetničkom ljepotom izražajan i rječit, svjedočeći o vještoj ruci graditelja, koji je uz inžinjerska znanja očito imao i istančan estetski senzibilitet (dr Cvito Fisković).
Protiv ovakvih argumenata prošlosti – posustali su imperativi budućnosti. Ali su samo oni bili kadri i da ponude spasonosno rješenje: upravo tehnička preimućstva progresa omogućila su da se i ovaj spomenik kulture sačuva od uništenja…
Demontiranje – u gomilu obilježenog kamena
Naredne 1966. godine, kada je akumulacija ispražnjena pred ponovno punjenje, ukazala se i posljednja šansa za spasavanje Arslanagića mosta – i ona nije propuštena.
O svemu su hronološki i sa obiljem tehničkih detalja u već pomenutoj publikaciju svjedočanstvo ostavili rukovodilac nadzora na projektu po pitanjima konzervacije i restauracije doc. Milan Gojković iz Beograda i član komisije eksperata-konzervatora Džemal Čekić, tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH.
Demontažu su organizovale i finansirale Hidroelektrane na Trebišnjici, uz stručnu pomoć Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH iz Sarajeva i rukovodstvom inžinjera arhitekture Nedeljka Rosića.
Demontiranju je prethodilo fotogrametrijsko snimanje objekta (Zavod za fotogrametriju AGG fakulteta u Zagrebu) i obilježavanje svih kamenih blokova na vidnim površinama mosta, kako bi, kamen po kamen, prema ovim oznakama most bili autentično rekonstruisan na novoj lokaciji.
U poduhvat se krenulo početkom avgusta 1966. a radovi na demontaži i transportu kamenih blokova uspješno su okončani već polovinom septembra iste godine – za svega mjesec i po dana. Kako su naum spasilaca pritiskali rokovi: sve se moralo završiti između dva punjenja akumulacije, „rastavljanje“ mosta u kamene blokove iziskivalo je angažovanje velikog broja radnika, specifične mehanizacije, čak i specijalne vojne jedinice JNA, koja se u poduhvat uključila sa vlastitom opremom i ljudstvom.
Pregaoci su uspjeli i most je spašen od potapanja. Ali to više nije bio most, već gomila uredno popisanog kamenja, kojom je, vjerno oponašajući kreaciju drevnog neimara, opet trebalo premostiti Trebišnjicu…
Djelo starog graditelja na novim obalama
Sav prethodno obilježeni i demontirani materijal sa konstrukcije mosta transportovan je na deponiju u blizinu nove lokacije, koja je još ranije odabrana na potezu između Gradine i Polica.
Ovdje je, pojašnjava struka, proticajni profil rijeke bio pogodan za dimenzije mosta, ambijent je garantovao da se njegova atraktivna silueta neće „utopiti“ u sredinu – čak će biti optimalno apostrofirana, a poseban benefit nove lokacije bila je funkcionalnost: smještena u blizini gradskog jezgra Trebinja – ćuprija sa Arslanagića Mosta, u svom drugom životu, povezivaće naselja Police i Goricu, koja su širenjem grada već bila u graditeljskoj ekspanziji.
Uslijedila je izrada glavnog projekta rekonstrukcije, koja je povjerena preduzeću „Energoinvest“ iz Sarajeva, pod rukovodstvom inžinjera Branka Kujovića.
U decembru 1969. godine investitor HE na Trebišnjici ugovorile su radove na rekonstrukciji sa Građevinskim preduzećem „Partizanski put“ iz Beograda, koje je u to vrijeme gradilo magistralu Trebinje – Bileća – Gacko.
Konačno, u martu 1970. godine otpočeli su i radovi – najprije na fundiranju desnog obalnog i prvog i drugog riječnog stuba.
Velike vode su na jesen te godine i proljeće naredne 1971. nanosima materijala zatrpale tek iskopane temelje za treći riječni i lijevi obalni stub, što je značajno poremetilo planiranu dinamiku i radnike „Partizanskog puta“ natjeralo da umnože napore. U međuvremenu završene su i skele za lijevi i desni veliki svod mosta…
Sljedeći izazov bilo je premošćavanje rijeke kroz konstruisanje glavnih svodova.
Primjena metoda savremene mostogradnje bila je moguća samo u mjeri koja nije dovodila u pitanje principe opšteprihvaćne u konzervaciji i restauraciji, pa su svodovi formirani od dva prstena – prvi čini autentični kamen starog mosta sa deponije, a drugi – nearmirani cement.
Stari graditelji za vezanje kamenih blokova koristili su krečni malter i gvozdene čivije – bolcnove i pijavice, zalivene olovom – koje su u rekontrukciji redukovani kao nepotrebni, i sa aspekta stabilnosti konstrukcije, i sa gledišta prihvaćenih stavova u konzervatorskoj problematici.
O valjanosti poslova sa gledišta konzervatorsko-restauratorske prakse starala se komisija eksperata, formirana početkom avgusta 1971. godine, a koju su činili akademik dr Cvito Fisković, direktor Konzervatorskog instituta za Dalmaciju – Split, arhitekta Ivan Zdravković, direktor Jugoslovenskog instituta za zaštitu spomenika kulture – Beograd i Džemal Čelić, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH.
Direktno sa gradilišta uzimani su i probni uzorci ugrađivanog cementnog maltera i ispitivani u laboratoriji Građevinskog fakulteta u Sarajevu (Zavod za ispitivanje maltera i konstrukcija), koji je imao svoju ispostavu u Trebinju.
Glavni svodovi završeni su polovinom novembra, a radovi nastavljeni zidanjem vidnih površina i stubova, te istovremeno betonitanjem ispune mosta.
Važno je napomenuti da je ćuprija na Arslanagića Mostu teško oštećena u ratnim dejstvima 1943. godine: nedostajao je dobar dio luka između drugog i trećeg stuba, koji je posve neprikladnom impovizacijom nadomiješten naprije drvenom a 1956. godine i betonskom konstrukcijom.
Kamen za porušeni dio konstrukcije, kao i onaj koji je nedostajao na pojedinim partijama čeonih zidova, vađen je iz kamenoloma u Gorici, nakon što su prethodna ispitivanja pokazala da je njegov kvalitet identičan onom koji su upotrebljavali stari graditelji mosta.
Iako o tome u publikaciji nema ni slova potvrde, za razumijevanje „misterije“ eventualnog manjka kamena doveženog sa ćuprije imalo bi smisla osloniti se na ono što pamte stariji Trebinjci: dešavalo se, kazivao nam je svojevremeno literarni hroničar Trebinja Ljubiša Anđelić, da obilježeni kameni blokovi, dok su tri i po godine čekali na montažu, noću nestaju sa deponije na Gradini, kako bi bili ugrađivani u zidove privatnih kuća i ograda…
Teškoće nisu obeshrabrile a još manje pomrsile računicu restauratora: kad je završen vijenac mosta mjerenja su pokazala da su realizovane kote u odnosu na one sa fotogrametrijskog snimka i tehničkog crteža građevine – izvedene sa tačnošću plus-minus 4 do 5 centimetara.
Ploče ograde, koje su bile oštećene prilikom transporta, lijepljene su specijalnim smolama – ljepkovima i kao cijele ugrađane u most, na način kako je to radio i stari neimar, s tim što je uklapanje siluete u profil rijeke na novoj lokaciji, radi bezbjednijeg pristupa saobraćaja, iziskivalo izvjesno produženje vijenca i ograde mosta.
To, bilježe akteri poduhvata, nije imalo uticaja na arhitekturu mosta koliko ni na autentičnost rekostrukcije – ali je donijelo nove glavobolje kakve se u krševitoj Hercegovini najmanje mogu očekivati: nije bilo odgovarajućeg kamena.
Nakon desetak pregledanih majdana, sirovina svojstava sličnih izvornom kamenu nađena je tek u kamenolomu Zaušje kod Bileće i majdanu, otvorenom za ove potrebe, u Kočelima kod Trebinja.
Kaldrma je izvedena tako što su komadi lomljenog i grubo obrađenog stijenja postavljani u svježu betonsku masu, uz poprečne pragove od pločasto oblikovanog kamena na svakih 80 ili 100 centimetara, a ovakav izgled usvojen je kao najpribližniji praksi starih graditelja mosta i građenju toga vremena.
Posljednji izazov pred graditeljima bilo je vezanje konstrukcije mosta sa lijevom, više ravničarskom obalom, koja se konfiguracijom terena bitno razlikovala od one na izvornoj lokaciji – a rješenje je bilo u nasipanju materijala na način da izdizanje obalnog područja ničim ne remeti vizuelni integritet građavine.
Rekonstrukcija mosta završena je tokom 1972. godine, a učesnici u poduhvatu ne kriju zadovoljstvo da je uspjeh bio potpun. Metodološki provedena u skladu sa priznatim principima konzervacije i restauracije, sačuvala je sve spomeničke vrijedenosti građevine u punom intezitetu, ničim nije narušena kreacija drevnih graditelja mosta a premiještanjem na novu lokaciju njihovo izvanredno djelo dobilo je i na izražajnosti.
Prema preračunima od 1966. do septembra 1972. godine, demontaža i rekonstrukcija Arslanagića mosta koštala je više od 5 miliona ondašnjih dinara.
Brojka ne znači mnogo bez konverzije u današnje vrijednosti, ali da je riječ o ozbiljnoj investiciji kazuje uporedni podatak da su ukupni desetogodišnji troškovi proučavanja i spašavanja kulturnoistorijskog blaga u potopljenoj dolini Trebišnjice iznosili blizu 8 miliona dinara (izmiještanje Arslanagića mosta, manastira Dobrićevo i dijelova manastirskog kompleksa Kosijerevo, uz obeštećenje crkvi na ime potopljene imovine, prenos džamije u Župi i crkve svetog Đorđa iz sela Arslanagića Most, kulturnoistorijskih spomenika praistorije, rimske antike, srednjeg vijeka…)
Most koji još čeka
Fotografije iz Arslanagića Mosta mlađima otkrivaju a starije podsjećaju na još jedan most na području koje danas pokriva Goričko jezero, a koji pored stare ćuprije iz 16. vijeka nije imao šansu da stekne status jednako važnog kulturnoistorijskog spomenika i inspiriše ondašnju stručnu javnost na akciju spasavanja.
Inspirisao je ovu današnju, kada su prije nekolike godine, za vrijeme pražnjenja akumulacije, iz vode izronile njegove potpuno sačuvane linije a decenijama ispirani kamen opet se zabijelio, kao da je baš u naše vrijeme vještom rukom majstora klesan i ugrađivan.
Most kralja Aleksandra, kako su ga u javnosti krstili po svom ktitoru ili vladaru u doba gradnje, tačnije njegovo izmiještanje na drugu lokaciju – danas je dio svih relevantnih dokumenta kojima Trebinje planira svoj razvoj.
Da bi se njegovi skladni kameni lukovi ponovo ogledali u Trebišnjici – pred današnjim generacijama je poduhvat jednako ambiciozan koliko i onaj prije pola vijeka, a sa kojim su se neke pređašnje hrabro uhvalite u koštac i uspješno ga dovele do kraja.
Rade SAVIĆ
(Izvor: publikacija „Arslanagića most – Trebinje, povodom prenošenja mosta 1970-1972“, izdavač Hidroelektrane na Trebišnjici, 1972. godine; Foto: skrinšot fotografija iz publikacije autora Ćira Rajića i Milana Gojkovića)
Izvor: Radio Trebinje
TREBINJE INFO 