Grabovina & Kamen

Hercegovačka grabovina

Jednom prilikom, nakon samo par godina odsustva, vraćamo se iz Vojvodine u moju Hercegovinu, vozimo se putem kroz grabovu šumu, a ja onako iz srca kažem:
“Lijepa moja grabovina.”

Ekipa u automobilu počne se smijati i pitati šta je tu lijepo, sami kamen i grab…
Oni nikada neće shvatiti da je dolaskom u tu grabovu šumu moje srce bilo ispunjeno, bijah srećan…

Došao sam kući. Ta grabova šuma, brda i taj krš, za mene je nešto najljepše na svijetu…

Hercegovački kamen

Neuništiv, vječan i trajniji od  Egipatskih piramda.

Pod njim se radjalo, prehranjivalo i živjelo, a isto tako umiralo i sahranjivalo. U sjeni kamenih zidova i krovova se molilo, a na hladnoj podlozi klečalo. S kamenom (rekli bismo: Kamenom) su zidane Mlinice hraniteljice, a u njemu gradjene Čatrnje, vodene spasiteljice. U njemu su stvarane plodne zemljane Vrtače, a njime su prostim, nepravilnim medjama ucrtavane njihove granice. Bijeli kameni lukovi mostova ispleteni nad rijekama i klisurama, obale, ljude i svijetove su spajali.

Od njegovih gromada škrtu zemlju ukrašavali su nadgrobni spomenici (stećci).

Na njegovim se tvrdim podovima živjelo, peklo i jelo, a uz njegove nepravilne, teške oblutke družilo i takmičilo. Prvo se najedi s kamena, a onda se takmiči kamena s ramena.

Za Hercegovce kamen je bio astal i krov, zid i pod, život i smrt, znak i znamen.

On i dan danas krasi i staru i novu, modernu arhitekturu i daje joj poseban šmek.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript